Mikotoksini u silaži – stočari oprez!

 

Pripremiti kvalitetnu silažu zahtjevan je postupak koji iziskuje znanje i iskustvo prilikom samog siliranja kako bi se izbjeglo kvarenje silaže, a samim time i negativni učinci pokvarene silaže na organizam životinje.

 

Optimalna dužina sječke je između 9 i 12 mm, a ako je sječka predugačka tada se ona teško gazi i dolazi do pojave efekta “spužve” isto kao i kad se radi o presuhoj silaži.

 

Obzirom da je ova 2011. bila izrazito sušna godina, učesta je pojava kvarenja silaže zbog nepravilnog siliranja, tj. nedovoljnog gaženja sječke zbog presuhe stabljike kukuruza čiji se dijelovi nisu dovoljno ustisnuli. Uslijed toga dolazi do nakupljanja zraka (kisika), a time i do kvarenja. Pokušaj polijevanja vodom presuhe sječke kukuruza prilikom siliranja nije dao dobre rezultate jer se voda ne zadržava na sječki, već doslovno kapljice vode skliznu i voda ispari.

 

Osim presuhe stabljike kukuruza koja je jedan od razloga nedovoljno utisnute silaže, drugi i najčešći razlog je taj što prikolice prebrzo dovoze sječku kukuruza s polja tako da je radnici sa traktorima za gaženje ne stignu dovoljno utisnuti. Do pojava nedovoljnog utiskivanja sječke za siliranje često dolazi i zbog žurbe koja nastaje zbog straha od pojave nepovoljnih vremenskih uvjeta (kiša) čime bi se prekinuo proces proizvodnje silaže.

 

Čest je slučaj da se nakon gaženja mase za siliranje nastavi sa gaženjem mase slijedeći dan, a da se prije toga nije stavio novi sloj sječke debljine od oko 15 cm. Na taj se način iz silaže istiskuje ugljični dioksid koji se stvorio preko noći, a utiskuje se zrak, tj. kisik što dovodi do stvaranja aeerobnih uvjeta idealnih za razvoj kvasaca. Dakle, uvijek prije nego se počne sa novim ciklusom gaženja silaže (nastavak siliranja slijedeći dan) potrebno je staviti najprije sloj sječke od 15 cm na stari sloj i tek tada krenuti sa gaženjem.

 

KVASCI u svom razvoju troše mliječnu kiselinu i stvaraju optimalne uvjete za razvoj plijesni koje pak stvaraju razne vrste mikotoksina štetnih po zdravlje životinja. Osim što potroše mliječnu kiselinu koja je glavni prirodni konzervans silaže, kvasci „jedu“ škrob i šečere. Na taj način u silaži se stvara velika količina topline (osjeti se ako se ruka gurne u silažu), a kao posljedica dolazi do GUBITKA ENERGIJE same silaže, pa tako dobijemo silažu manje energetske i hranjive vrijednosti.

 

Sa razvojem PLIJESNI dolazi do stvaranja različitih vrsta MIKOTOKSINA, najčešće zearalenona (u velikoj mjeri odgovoran za reproduktivne poremećaje kod domaćih životinja) i deoksinivalenola (izaziva uglavnom probavne poremećaje).

 

 

Životinje hranu kontaminiranu sa kvascima, plijesnima ili mikotiksinima zbog nespecifičnog mirisa i okusa odbijaju ili u manjoj mjeri konzumiraju, pa tako nastaju još veći gubici zbog smanjenog prirasta i smanjene proizvodnje mlijeka.

 

Često se puta cjelokupna količina takve silaže mora neškodljivo ukloniti jer je životinje ne žele konzumirati ili je silaža onečišćena u toj mjeri da nije za upotrebu, a što dovodi do teške situacije kada stočaru ponestane hrana za ishranu stoke, a posljedično i do velikog financijskog gubitka.

 

Kako bi spriječili negativne posljedice silaže na zdravlje životinja, poljoprivrednicima skrećemo pozornost na to da pripaze na kvalitetu silaže i da ne hrane stoku sa silažom na kojoj je primijećen razvoj plijesni kao na slikama (bijela je plijesan Penicillium roqueforti, a crveno je Monacsus ruber) koje su obje aerobne, a što znači da za svoj rast trebaju kisik kojega smo sami pogrešnim siliranjem utisnuli.

 

Slojeve takve pljesnive silaže obavezno treba odstraniti, dok je zdrav dio silaže potrebno tretirati posebnim kemijskim sredstvima. U takvu silažu prije hranjenja stoke, obavezno je potrebno umiješavati sredstva za vezivanje mikotiksina i ostalih štetnih produkata (npr. MINERAL DETX).

Prilog i fotografije: dr. Predrag Kočila

 

 

 

ARHIVA